Almayer Art & Heritage Hotel, Zadar

Povijest -> Zadarski memento

1042.

Hrvatski ban Stjepan gradi i bogato oprema crkvu sv. Nikole, na sjeverozapadnom rubu zadarskog poluotoka, uz samu morsku obalu, te je daruje opatu benediktinskog samostana sv. Krševana u Zadru.

1167.

Prvi put se spominje ovaj lokalitet u starim zadarskim dokumentima kao territorium sancti Nicolai. Od tada je priča o prostoru današnjeg Almayera isprepletena s burnom poviješću Zadra i sudbinom samostana.

1202.

Početak je Četvrtog križarskog rata, zloslutnog za Europu. Križari, instrumentalizirani politikom za interese Venecije, opsjedaju i uništavaju prvo Zadar, a potom i Konstantinopol te Bizantsko carstvo, uz strahovite pokolje i pljačku. Nakon povratka života u Zadar, redovnicama sv. Benedikta je za za ponovnu izgradnju samostana ustupljen kompleks oko crkve sv. Nikole, u sjeverozapadnom dijelu grada.

1212.

Prema predaji Sv. Franu Asiškog su, prigodom putovanja na Istok, vjetrovi bacili na zadarske obale. Prilikom posjeta samostanu benediktinki sv. Nikole, na čudesan je način ozdravio jednu od opatica, nakon čega su benediktinke preuzele pravilo sv. Klare i time postale jedan od prvih ženskih samostana franjevačkog reda, ordinis sancte Clarae – klarise.

1000. do 1409. Zadarske pobune

Osvajanje Zadra, tada glavnog rivala na Jadranu, oduvijek je privlačio Mletačku Republiku - pomorsku silu u usponu s druge strane Jadrana. Kad je Venecija 1000. godine prvi put uspjela pokoriti Zadar i Dalmaciju, svoj uspjeh su ovjekovječili u tradiciji svetkovine „Vjenčanja s morem“ (Sposalizio del mar) pri čemu je dužd bacao u more prsten kao simbol povezanosti Jadrana s Venecijom. Započela je stoljetna borba Venecije i hrvatsko-ugarskih vladara za posjed Dalmacije, a u borbama između buntovnih Zadrana i Venecije, mletačka zastava s krilatim lavom sv. Marka čak je jedanaest puta bacana u more.

1243.

Nikad ne vjerujući buntovnim Zadranima, Mlečani 1243. počinju graditi na sjevernom dijelu grada tvrđavu - kaštel, nasuprot samostanu sv. Nikole. Kaštel, okružen jarkom ispunjenim morem, iako uklopljen u sustav gradskih zidina, manje je namijenjen obrani Zadra, koliko obrani od samih Zadrana. Među sačuvanim ostacima nekadašnje tvrđave, najupečatljiviji dio je pročelje „Malog Arsenala“ , nekadašnjeg ulaza u utvrdu s pomičnim mostom.

1347.

Mlečani probijaju gradske zidine, kopaju jarak oko Kaštela i puštaju u njega more. Radi bolje obrane, ruše sve zatečene kuće u blizini te stvaraju veliki brisani prostor - kampu, koji je otad dao ime cijelom ovom dijelu grada – Kampo Kaštelo (Campo Castello). Urbani ožiljci tih vremena vide se i danas. Koso odsječeno sjeverno pročelje hotela i dvorišnog zida još uvijek prati neke davno zamišljene obrambene logike i zaboravljene pobune.

XIV. stoljeće

Pojačana fortifikacija Zadra u XIV. stoljeću odrazila se i na samostan sv. Nikole. Radi smještaja na strateški osjetljivom mjestu grada i novih fortifikacija, stara crkva i dijelovi samostana su srušeni, a sagrađena je druga crkva sv. Nikole sa, za tadašnji Zadar neuobičajenom, orijentacijom sjeverozapad-jugoistok.

1409.

Izgubivši postupno utjecaj u Dalmaciji, hrvatsko-ugarski vladar Ladislav Napuljski iz Anžuvinske dinastije prodao je Veneciji za 100.000 dukata Zadar i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Priča o Zadru odvija se otad pod strogim pogledom krilatog lava Serenissime, ali i blagodatima uključenosti u talasokraciju bogate Republike te sjene s istoka koja se u obliku polumjeseca polako približavala gradu.

1452.

Padom Konstantinopola i Bizanta u turske ruke, završava Srednji vijek a njihova sila se nezadrživo širi Balkanom. 1459. pada Srbija a 1463. i Bosna. Zadar se počinje pripremati za obranu. Stojeći neposredno uz sjeverozapadne gradske zidine, samostan sv. Nikole utvrđuje se za obranu od napada s mora. Stoljetni samostanski zid iz tih burnih vremena i danas uzvisuje dvorište hotela.

XVI. stoljeće

Kroz XVI. st. samostan je doživio najteže razdoblje od svojega osnutka. Uslijed stalne turske prijetnje i ratova, samostan je počeo ubrzano siromašiti gubitkom svojih posjeda. Izgradnja bedema i protutopničkih nasipa dovodili su i do njegovog povremenog napuštanja.

XVII. st.

Turci su na vrhuncu svoje moći. Zadarsko zaleđe je spaljena ničija zemlja, ispražnjena od stanovništva, a Zadar najveći i neosvojivi grad-utvrda u Mletačkoj Republici. U stalnom dometu turskih topova, traje višestoljetna borba protiv osmanskih osvajača, ali i suživot, razmjena kultura i međusobna trgovina.

1703.

Na mjestu dviju starijih crkava, sagrađena je Crkva Gospe od Kaštela (Zdravlja), jedna od Zadranima najdražih,  a koja i dan danas dominira ovim dijelom grada. U njoj se danas nalazi kopija čuvene slike „Gospe od Kaštela“  čiji se original danas nalazi u stalnom postavu izložbe crkvene umjetnosti.

XVIII. st.

Iscrpljen stalnim ratovima i oskudicom, samostan je polako slabio u svakom pogledu izgubivši materijalnu osnovu za uzdržavanje. 1760. godine je izgrađena sadašnja barokna, treća crkva sv. Nikole na ostacima ranije. Crkva nikad nije dovršena do kraja. Samostan je, kao i Mletačka republika, bio na izdisaju.

1797. – 1813.

Napoleonski ratovi haraju Europom. Mletačka Republika prestaje postojati 1797. a u Zadru i Dalmaciji izmjenjuju se vojske i vlasti Austrije i Napoleonove Francuske. Već 1798. godine ukinut je samostan Sv. Nikole te pretvoren u vojarnu i magazine te vojnu bolnicu.

1826.

Prva austrijska katastarska izmjera Zadra gdje je ucrtan kompleks Vojne bolnice (Ospitale militare), današnje dvorište i dva objekta čiji su temelji pronađeni prilikom početka radova na rekonstrukciji hotela. Dvorište i zgrada, nekad na samom rubu grada, uz bedeme i more, prema staroj katastarskoj izmjeri sagrađeni su na čestici broj 1/1.

1863.

Sagrađena zgrada današnjeg hotela kao aneks vojne bolnice i vojarne u prostorima bivšeg samostana sv. Nikole.

1868.

Ukazom austrijskog cara Frane Josipa od 1868., Zadar je prestao biti grad-tvrđava. Djelomično se ruše bedemi i traje intenzivna gradnja. Vizure grada dramatično su se promijenile, a Zadar dočekuje fin de siecle kao svjetski poznato središte proizvodnje maraschina, kralja među likerima.

1873.

Nasuprot zgrade današnjeg hotela Almayer, svoj fotografski atelier otvorio je Tomaso Burato, jedan od najpoznatijih i najnagrađivanijih fotografa svoga vremena. Bio je nositelj titule carskog i kraljevskog fotografa austrijskog cara Frane Josipa i autor brojnih fotografija Zadra i Zadrana, ali i najstarije fotografije iz 1875 na kojoj se vidi zgrada današnjeg hotela.

1914.

Nakon rušenja stare vojničke zgrade „Quartieretti“, na nasutom terenu nekadašnje mletačke utvrde Kaštel, a današnjem Trgu tri bunara, vlasnik Juraj Bianchini podignuo je zanimljivu i raskošnu stambenu zgradu u kojoj se nalazi današnja depandansa hotela Almayer. Zgrada je prvo moderno armirano-betonsko zdanje u Zadru, a sagradila ju je tvrtka Rings & Bonavia iz Trsta. U zgradi je djelovala redakcija i tiskara Narodnog lista, najstarijih živućih hrvatskih novina, kojoj je u to vrijeme bio urednik Juraj Bianchini. Upravo se u prostoru današnje depandanse hotela nalazilo uredništvo u prijelomnim danima za Zadar početkom XX. stoljeća.

1920.

Krajem Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska Monarhija je doživjela slom i raspala se na više država. Zahvaljujući diplomatskim igrama sila Antante prilikom pridobivanja Italije na svoju stranu i činjenici da su Talijani činili etničku većinu u gradu, Rapallskim ugovorom iz 1920., Zadar je otrgnut od svog prirodnog okruženja i pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. Započelo je iseljavanje mnogih Hrvata iz Zadra i potpuna talijanizacija grada. Narodni list kao najvažnije hrvatske novine su ugašene a redakcija devastirana.

1943. – 1944.

Nakon kapitulacije fašističke Italije i iskrcavanja Saveznika u južnoj Italiji, Zadar je tokom 1943. i 1944. godine izložen teškim savezničkim bombardiranjima i miniranju nacista pri povlačenju uz grada. Razoreno je 80% povijesne jezgre grada, a Zadar je dobio tužnu titulu „jadranski Dresden“. Bombardiranje stvara novi egzodus, jer se u takvom gradu nije moglo živjeti. Urbanitet nekadašnjeg glavnog grada Dalmacije gotovo je potpuno uništen.

1944.

Zadar je oslobođen, a potpuno srušeni i izmučeni grad vraćen je Hrvatskoj. Uslijedio je egzodus preostalih Talijana iz ruševina grada. Započeo je dugi i teški oporavak te ponovna izgradnja. Zgrada današnjeg hotela jedna je od rijetkih sačuvanih u staroj gradskoj jezgri i postaje stambena zgrada, a u njenom prizemlju dugo je djelovala i vinarija.

1991. – 1995.

Odvija se krvavi kraj Jugoslavije, a Zadar i njegova okolica su jedan od epicentara sukoba. Zadar se cijelo vrijeme nalazi pod opsadom snaga pobunjenih Srba i biva ponovno teško granatiran uz brojne civilne žrtve i velika oštećenja grada. Opskrba strujom bila je prekinuta preko godine dana, a ona s vodom odvijala se uz velike teškoće. Pri bombardiranju Zadra s mora, brodski projektili teško su oštetili krovište zgrade današnjeg hotela.

2013.

Zgrada današnjeg hotela je otkupljena od strane bračnog para Irine Bakija i Vjekoslava Bobića.

2015. – 2017.

Nakon dvije godine planiranja, započela je temeljita rekonstrukcija kompleksa zgrade i dvorišta u mali obiteljski boutique hotel visoke kategorije. Potpuna i detaljna rekonstrukcija zgrade te pretvaranje u hotel odvijali su se cijelo vrijeme pod paskom konzervatora sa željom očuvanja i valorizacije zatečenih baštinskih detalja. Kompleks zgrade i dvorišta otvoren je kao Almayer Art & Heritage Hotel, prvog dana ljeta 2017. godine.